Sam među Ircima

                                               Valja čist ući                                                 u veseli svet mrtvaca   Za čitatelje koji su propustili detaljno pratiti zbivanja u crnogorskoj književnosti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, Miodrag Vuković mogao bi se pokazati njezinom najbolje čuvanom tajnom. Ovaj pisac i novinar svojim je apartnim, originalnim i stilski virtuoznim kratkim pričama od kraja sedamdesetih do svoje smrti 2013. godine utirao sasvim nove prozne smjerove, izravno utječući i na danas mnogo prepoznatljivija književna imena, poput bliskog mu prijatelja Svetislava Basare. Priča u njezinom klasičnom smislu – naracija – povlači se u pozadinu, i pozornicu prepušta jeziku. Način na koji mu Vuković pristupa i prepušta mu se, u potpunosti redefinira ustaljene prozne obrasce. Upravo je jezik, njegova nezadrživa energija, radost imenovanja, njegova prevrednujuća snaga i subverzivni potencijal koji se često ostvaruje kroz britku ironiju – glavni junak ovih furioznih redaka: svaki put kada se suočite s bjelinom margine suočeni ste s ponorom. Predvidjeti kakvim će vas obratom, naizgled niotkud izniklim novim likom (vestern-revolverašem ili kondukterom lokalnog vlaka, golmanom Partizana ili Sherlockom Holmesom samim), ili briljantnom lirskom slikom Vukovićev zaigrani, ludistički jezični stroj zaskočiti posve je nemoguće. Sigurni možete biti samo u jedno: u izgrebenom ogledalu saloona ugledat ćete drhtav, rijetko uhvatljiv lik beskompromisne, vrhunske proze.   O autoru:   Miodrag Vuković rođen je na Cetinju 1947. godine. Živio je u Nikšiću i Beogradu (gdje je studirao), a od kraja šezdesetih godina u Podgorici, gdje od 1973. do umirovljenja 2009. godine radi kao novinar u dnevnom listu Pobjeda . Bavio se širokim rasponom redakcijskih poslova – od lekture i redakture, preko uredničkih pozicija do klasičnog novinarstva i kolumnistike. Izbor iz potonjih tekstova objavljen je u dvije knjige naslovljene – kao i najdugovječnija njegova kolumna – U prolazu , a za svoj je rad u novinarstvu Vuković više puta nagrađivan. Prva knjiga Vukovićevih priča Krug, soba objavljena je 1978. godine, nakon čega će uslijediti još pet kratkopričaških naslova: Pozna ljubav Ane Frank (1991.), 24 (1994.), Mlaka voda (1998.), Bjut Hil (2002., pod pseudonimom Virgin Woolf) i Nakon šutnje (2006.), a priče iz njih uvrštene su u niz izbora i antologija. Svoju jedinu, ali zapaženu knjigu pjesama Crtač stripova objavio je 1983. godine. Za književni rad primio je nagradu Udruženja književnika Crne Gore „Marko Miljanov“. Umro je 2013. godine u Podgorici.       Ulomak iz   Sam među Ircima:   „Na mojoj kući su dvoja vrata: velika i mala, dvorišna. Na mala vrata ulaze psi, mačke i poznanici, sitni živalj, sve što lunja dvorištem. Nisu podmazana; škripa me budi iz popodnevnih sanja, uzimam toplu dršku noža i nervozan, uplašen, drhtav od hladnoće, otvaram sobna vrata. Nikoga nema: možda je bio vetar. Potom se vraćam u krevet, znajući da sam sasvim razbuđen, te se, sav u znoju, dugo okrećem pod teškim jorganom. Šta bi, uostalom, psi, mačke ili moji prijatelji i radili u ovo doba dana u mom dvorištu. Poštar ne dolazi, susede ne poznajem (imam li ih?), odnosi s organima vlasti su u najboljem redu, ne dolaze. Onda primetim da je nož ostao na nahtkasni i vraćam ga pod jastuk. Telegram ću, valjda, dobiti. Mora mi biti javljeno. Slušaj, reče uljez, trudiću se da budem korektan. To očekujem i od tebe. Setim se: padala je kiša, uzeo sam kišobran, zaključao vrata (naravno, glavna), našao se na ulici. Otvorim kišobran, iskočim dva tri koraka, naleti vetar i – odletim. Leteo sam, tako, leteo, i mislio na pse lutalice. Zadržao sam prisustvo duha: pritiskivao sam dugme i oštrica noža je iskakala. Nisam se usuđivao da činim isto s dugmetom kišobrana: bio sam visoko. Bili smo u formi, ja, nož i kišobran.“